Bilo je samo pitanje vremena kada će se Berton vratiti svojoj pokretačkoj sili, onoj iskonskoj i njemu najvažnijoj, onoj koja ga drži iznad površine ovog uzavrelog svijeta – prirodi. Od nje se, zapravo, nikada nije ni udaljio. U pojedinim je ranijim ciklusima njezinu pojavnost tek potisnuo u podton, transformirajući je u znak, strukturu, ritam ili atmosferu. Sada joj se vraća izravnije, ali ne i doslovnije. Priroda u njegovim novim radovima nije toliko predmet prikazivanja koliko polazište za promišljanje odnosa između čovjeka, prostora i vlastitog unutarnjeg iskustva.
Prvi susret s njegovim novim slikama vratio me u djetinjstvo, u onaj čisti i gotovo magični sentiment koji su u meni pobuđivale ilustracije skrivene među koricama dječjih knjiga. No, govorimo pritom isključivo o osjećaju, a nikako o ilustrativnosti. Naime, Berton sliku gradi ozbiljno, promišljeno i planski, iz potrebe da nešto izgovori vizualnim jezikom. Privlačnost njegovih slika proizlazi upravo iz svojevrsnog paradoksa: na prvi pogled djeluju gotovo bajkovito i začudno, dok je njihov nastanak rezultat vrlo svjesnog i složenog slikarskog postupka.
U tom se smislu njegov novi ciklus može promatrati i unutar šire tradicije umjetničkog odnosa prema prirodi. Međutim, o Bertonu nikako ne možemo govoriti kao o pejzažistu. Za razliku od klasičnog pejzažnog slikarstva, kojemu je cilj uspostaviti prepoznatljiv prostor, atmosferu ili odnos prema prirodnom motivu, Berton prirodu ne rekonstruira kao prizor. On je fragmentira i ponovno sastavlja. Prirodni elementi prestaju biti samo motivi i postaju svojevrsni vizualni znakovi. List, kišna kap, krug, silueta stabla ili planinski obris više nisu tek dijelovi krajolika, nego elementi osobnog slikarskog vokabulara. Upravo se ovdje otvara zanimljiva poveznica s modernističkim procesom svođenja prirode na znak i strukturu, ali i s tradicijom simbolističkog pejzaža, u kojemu krajolik prestaje biti samo vanjski prostor i postaje projekcija unutarnjeg stanja. Berton, međutim, ne pripada ni jednom od tih sustava u doslovnom smislu. On njihove postupke intuitivno prepoznaje i prevodi u vlastiti jezik. Njegov je krajolik istodobno stvaran i mentalan, iskustven i konstruiran.
Koliko je još sanjara na ovoj kugli zemaljskoj koji se jutrom bude i bosi šeću travnjakom, stopalima upijaju rosu, žegu, toplinu i hladnoću? Koji traže mir i povezanost, pokušavajući se iznova uzemljiti? Upravo to iskustvo neposrednog kontakta s prirodom čini se važnim polazištem ovog ciklusa. Priroda ovdje nije romantični dekor niti idilično utočište. Ona je prostor fizičkog iskustva, ali i prostor introspekcije. Čini se da je upravo to mjesto s kojeg Berton polazi.
Ciklus koji gledamo je poput dnevnika. Ne dnevnika u klasičnom smislu, sastavljenog od događaja i datuma, nego vizualni dnevnik osjeta i unutarnjih stanja. Zagrljaj mraza i jutarnja rosa njegovo su svitanje, prvi razgovor dana, onaj bez ijedne izgovorene riječi. U tim prizorima gotovo da se može osjetiti temperatura. Hladnoća nije prikazana samo bojom, nego je ugrađena u samu atmosferu slike. Slično je i s noćnim prizorima na slikama Crna mjesečina i Tamna je noć gdje tamna šuma i crna mjesečina otvaraju prostor u kojem umjetnik ispituje granice vidljivog. Noćne šetnje planinama posebno su zanimljive upravo zbog odnosa svjetla i tame. Berton pokušava uhvatiti onu gotovo nematerijalnu mjesečevu svjetlost i neuhvatljive sjene drveća, stiliziranih cvijetova, planinskih vrhova i vegetacije. Pri tome ne polazi od optičke vjernosti. On rekonstruira iskustvo gledanja u mraku, kada se oblici postupno gube, preklapaju i ponovno pojavljuju. Granica između onoga što stvarno vidimo i onoga što pretpostavljamo da vidimo postaje vrlo tanka.
Pred nama se na ovim slikama izmjenjuju godišnja doba i različiti dijelovi dana. Vrijeme je prisutno gotovo kao dodatni sloj. Ono nije kronološko, nego cikličko. Kao i u prirodi, određeni se oblici vraćaju, ponavljaju i transformiraju. Bertonov slikarski postupak pritom ostaje prepoznatljivo njegov. Sliku gradi u slojevima, postupno nanoseći i prekrivajući elemente. Pojedine uzorke otiskuje valjkom, a površinu ispunjava gotovo do posljednjeg centimetra, stvarajući karakterističan horror vacui. Ta gustoća nije tek formalna značajka njegova rukopisa. Ona stvara svojevrsnu vizualnu napetost: oko se nema gdje zaustaviti, nego neprestano prelazi s jednog znaka na drugi, s površine u dubinu i ponovno natrag.
U tom se postupku može prepoznati i nešto od logike ornamenta. Baš poput ornamenta, Bertonovi se motivi ponavljaju, ritmiziraju i umnažaju, ali nikada nisu sasvim neutralni. Svaki je od njih povezan s konkretnim iskustvom prirode. Predimenzionirani obris hrastova lista, kišne kapi, kružni oblici i stilizirani vegetabilni elementi istodobno funkcioniraju kao dekorativni obrasci i kao nositelji značenja. Neke od njih, poputi predimenzioniranih stiliziranih cvjetova, umjetnik reciklira iz svojih starijih ciklusa (Metalna šuma). Svi oni zajedno tvore svojevrsnu osobnu ikonografiju prirode.
Posebno je zanimljiva slika Na tankom ledu na kojoj površina djeluje toliko krhko da gotovo možemo čuti njezino pucketanje. No, istodobno ostajemo nesigurni gledamo li zapravo popucalu ledenu površinu ili stilizirane obrise planinskih vrhova o kojima umjetnik tako strastveno pripovjeda. Upravo je ta vizualna ambivalentnost karakteristična za Bertonov pristup: motiv nikada nije zatvoren u jedno značenje. Prepoznatljiv oblik u jednom trenutku postaje apstraktni znak, a apstraktni znak ponovno se vraća u mogućnost prepoznavanja. U nekim se radovima čini kao da Berton na površinu slike prenosi i shematizirane tragove vlastitih pješačkih ruta. Njegove slike tako počinju funkcionirati poput svojevrsnih mentalnih karata. Ovdje slobodno možemo povući zanimljivu paralelu s kartografijom: kao što karta prirodni prostor svodi na mrežu znakova, linija i simbola, tako i Berton stvarni krajolik prevodi u vlastiti sustav vizualnih oznaka. Ali dok karta pokušava prostor učiniti mjerljivim i čitljivim, Berton ga ponovno čini subjektivnim i gotovo neuhvatljivim. Njegove su slike stoga istodobno pejzaži, karte i zapisi. One ne dokumentiraju određeno mjesto, nego iskustvo kretanja kroz prostor. Hodanje i trčanje postaje važan dio njihova nastanka gdje put nije samo fizičko premještanje kroz krajolik, nego način promatranja i doživljavanja. U tom smislu Bertonova slika može biti shvaćena kao svojevrsni trag tijela u prostoru – naknadno preveden u ritam, znak i površinu.
I možda upravo tu treba tražiti ključ ovog ciklusa. Berton ne slika prirodu onako kako je vidi, on slika prirodu onako kako je pamti, osjeća i proživljava. Njegove slike nisu topografski zapisi, nego unutarnje karte. Priroda je pritom istodobno stvarni prostor i metafora unutarnjeg svijeta.
Nakon svih istraživanja, slojeva, znakova i ciklusa, povratak prirodi stoga se ne čini kao povratak poznatom, nego kao novo istraživanje. Berton joj se vraća bez potrebe da je objasni ili pripitomi. Umjesto toga, rastvara je na njezine osnovne elemente – svjetlo, tamu, vodu, led, vegetaciju, prostor i ritam – i od njih ponovno gradi vlastiti slikarski svijet. Možda je upravo zato njegov povratak prirodi bio neizbježan. Vraća se onome od čega je, na neki način, sve i počelo: zemlji pod nogama, svjetlu, šumi, tišini i hodanju. Prirodi.
Elizabeta Rogović, listopad 2026.